Do posljednjeg daha

Nedavno u 84. godini života preminulu Mariju Kohn, jednu od najvećih i najvrsnijih hrvatskih kazališnih, filmskih i televizijskih glumica, imao sam čast i zadovoljstvo upoznati prije osam godina. Na pozornici čakovečkog Centra za kulturu tada je održano predstavljanje filma Na putu Jasmile Žbanić, u kojem Kohnova tumači minutažom neveliku, ali važnu ulogu bake protagonistice Lune, mlade žene koja shvaća da joj se suprug Amar postupno pretvara u islamskog fundamentalista i naposljetku u vehabiju. U sekvenci obiteljskog okupljanja oko stola Marija Kohn energično i bez dlake na jeziku već naglašeno netolerantnom i posve isključivu Amaru održi kratku, ali efektnu lekciju o odnosu prema Alahu, poimanju vjere i životu u vjeri općenito.

Marija Kohn (1934–2018)

Pred ispunjenom dvoranom postavljeno joj je pitanje zbog čega u visokoj životnoj dobi (tada 76) još neumorno ide iz projekta u projekt, od kratkih studentskih filmova (Zvjerka, Rublje, Posljednje jutro jednog pijetla, Pola ure za baku) i segmenata omnibusa (Zagrebačke priče, Neke druge priče) preko istaknutih epizoda u igranim filmovima (Ajde, dan... prođi, Nije kraj, Vjerujem u anđele, Šegrt Hlapić) do gledanih humorističnih serija (Cimmer fraj, Periferija city, Stipe u gostima) i TV-sapunica (Najbolje godine, Larin izbor, Kud puklo da puklo). Marija Kohn jednostavno je i kroz smijeh odgovorila da voli glumiti, da uživa u glumi, u ulaženju u svaki novi lik i u nijansiranom utjelovljavanju različitih karaktera, da joj podjednako zadovoljstvo predstavlja rad sa studentima jer s jedne strane može djelovati pedagoški, dok se s druge i sama osjeća mlađom i poletnijom te da zbog svega navedenog namjerava glumiti do posljednjega daha.

Dobitnica nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, učenica glasovitog Branka Gavelle, nesuđena studentica zagrebačkoga PMF-a i dobitnica Zlatne arene za antologijsku ulogu šepave Rože u remek-djelu Svoga tela gospodar Fedora Hanžekovića, uistinu i jest glumila do posljednjeg daha, jer će do kraja godine premijeru doživjeti njezin posljednji film, fantastična komedija Godina majmuna makedonskog redatelja Vladimira Blaževskog.

Mariju Kohn bila je fascinantna karakterna glumica sposobna iznimno sugestivno i nijansirano ući u kompleksna intimna stanja i karakterne osobine često tragikom ili melodramom unaprijed obilježenih likova. I u teatru i na filmu i na televiziji podjednako sjajno ležale su joj role u nekom smislu hendikepiranih žena, kakve su mucava Erminija u Novakovu djelu Mirisi, zlato i tamjan koje je postavio Božidar Violić i nagluha Tonka Novoselova u TV-filmu Tonkina jedina ljubav Ivana Hetricha, kao i urbanih žena koje se suočavaju sa složenim obiteljskim situacijama. Ostvarila je više od sto kazališnih i šezdesetak filmskih uloga te snimila petnaestak TV-drama i filmova, a u svemu što je radila razvidna je njezina posvećenost glumi i uživanje u njoj.